Knjige


Kamen u žitu

“Kamen u žitu” - “Knjiga priča i legendi “Kamen u žitu” provocira pažnju samim tim što se našao stvaralac da, posle vlastite televizijske serije “Zamkovi Vojvodine”, kao svojevrsnu dopunu, uz podršku brojnih sponzora, izda i ovu multidisciplinarnu knjigu, u kojoj je kroz reč i fotografiju, u formi, kako Belegišanin kaže, “plemenitih i lekovitih laži”, vaskrslo deset zamkova i dvoraca” (“Dnevnik”, 21.7.1993). Milan Belegišanin je posetio: Sremsku Kamenicu i zamak Karačoni, Beočinski dvorac, Kapetanovo, Stari Lec, Čelarevski dvorac, Hajdučicu i “najlepši park svih parkova”, Dvorac u Ečki, Veliko Središte, Fišerov salaš kraj Rume, Dvorac Šlos u Golubincima i Dunđerskov Fantast kraj Bečeja.

1993. god

Svetonikoljska noć

“Svetonikoljska noć” - U ovoj knjizi se dovodi pod sumnju izvesnost smrti, jer “ima li smrti ima li nestajanja, ako čovekova svest vantelesno nastavlja da živi i deluje u predmetima, karmičkim efektom određujući putanje ljudskih sudbina, premošćavajući vreme i prostor, i ima li, na kraju krajeva, konačnosti, ako i kada iz školjke iščili život ostaje šum mora” (“Dnevnik”, 1994)

1994. god

2008. god

Horg

“Horg” - Knjiga se sastoji od četiri samostalne priče – celine, koje su ipak, duboko povezane, pa nije slučajan, već je osmišljen, njihov zajednički naslov po jednoj od njih, “Horg”. Reč je o zajedničkoj povesti o mitskom jelenu Horgu, koji se pojavljuje u različitim vremenima, ali uvek na istom prostoru – u blizini manastira Rakovac. “Jedino se patnjom vreme ne meri. Zato Belegišaninovi junaci jezde, razapeti na rogovima moćnog Horga, u večnosti, ne hajući mnogo što mi još ne znamo da je ta večnost svuda oko nas, ovde i sada, a ne u nekoj dalekoj budućnosti o kojoj se da bilo šta misliti. Zato ovde nije reč o mišljenju, već o patnji – isceliteljki” (Slobodan Nenin, “Politika”, 16.08.1997).

1997. god

2008. god

Krila

“Krila” - Sentimentalna, povremeno i patetična (s opravdanjem) priča o četiri životne sudbine kroz boravak (dolazak i odlazak) u sanatorijumu odnosno gradskoj ustanovi za tretman alkoholičara, narkomana i depresivaca doista ima sve odlike kratkog romana.

Autor je, kao i u svojim prrethodnim knjigama, podigao ukus zbilje za jedan astralni milimetar iznad geografije i svakodnevice. Rešenja brojnih situacija su vrlo poetska, a u pitanju je poetika istraživanja začaranosti, magije koja stoji iza pojedinih ljudskih postupaka.

1999. god

2008. god

Okamenjene molitve

“Okamenjene molitve” - “Opredeljujući se za neku vrstu magijskog realizma, Belegišanin i u novim prilozima neguje spoj sna i jave, fakta i fantazije, hagiografije i publicistike. Uzimajući Frušku goru kao legendarno i sveto poprište, čije se monaške naseobine spominju još u 12. veku, Belegišanin je kroz priču o njenih još živih 17 manastira našao dovoljno inspirativan materijal za svoje kamene molitve visokog stila i novog, jeretičkog pogleda. Tako je legenda o dečaku, koji je smrt našao na nevisokoj, ali Bogu miloj planini kakva je Fruška gora, osnova na kojoj se tkaju sve moguće priče i sveti leptirov prah rasipa po meri spisateljskog dara i umeća”. Manastiri o kojima Belegišanin piše su: Beočin, Krušedol, Jazak, Grgeteg, Petkovica, Bešenovo, Velika Remeta, Divša, Rakovac, Kuveždin, Staro Hopovo, Vrdnik, Ravanica, Šišatovac, Fenek, Privina Glava, Mala Remeta, Novo Hopovo.

Knjiga je bila u širem izboru NIN- ovog žirija za roman godine

2001. god

„Snovi zatravljenih kula“

„Snovi zatravljenih kula“ - Nakon skoro petnaest godina, ponovo sam krenuo tajnovitim putevima ka zatravljenim kulama. Između ova dva putovanja, neki od meni dragih ljudi su uspeli da pronađu sami svoj zamak i da se u njega zauvek presele. Razmišljao sam da u ovom novom izdanju, na bajkovit način opišem i puteve kojima se do zamkova dolazi. Mogao sam, recimo, da pišem o selima Banata kroz koja sam prolazio, idući ka Hajdučici, Starom Lecu, Kapetanovu... o selima koja lagano iščezavaju, baš kao da je i do njih stigao eho zatravljenih zamkova, koji se u blizini tih sela nalaze. Mogao sam da opisujem Dečje selo u Kamenici, kraj kog se prolazi kada se ide ka Kameničkom zamku opisanom u ovoj knjizi. U tom selu žive deca bez roditelja i ja sam siguran da je neko od njih na jedan od stubova Kameničkog zamka ispisao grafit „život je predug“. Mogao sam, ali sam onda shvatio da su sve te građevine iz knjige, poput dece sa posebnim potrebama, ali i sa posebnim i neobičnim moćima. Smeštene na periferiji prostora i vremena, te kule su zagledane u svoju prolaznost,kao u najmiliju igru, koju niko sem njih ne zna da igra. Same sebi ne mogu da pomognu, ali su isto tako same sebi dovoljne, dok traju. Kao što neka deca neobičnih moći, snagom svoje misli pokreću stvari u prostoru, tako i zamkovi, snagom svoje svetačke tišine, pokreću naše emocije i to ne samo u prostoru, nego i u vremenu. Nije u stvari toliko bitno gde se ti zamkovi nalaze na geografskim kartama. Bitno je njihovo mesto u geografiji naše duše. I zato, vama ostavljam da otkrijete puteve koji do zamkova vode. Budite ubeđeni da ne tražite samo vi zamkove, već i oni traže vas. Ukoliko je vedra noć, podignite glavu sledeći ritam otkucaja vašeg srca i ugledaćete nad vama Sazvežđe Zatravljenih Kula. Tamo su adrese svih nas.

2007. god

Trilogija "Kamen u žitu"

Snovi zatravljenih kula

"Snovi zatravljenih kula", (priče o zamkovima i dvorcima Vojvodine), obnovljeno izdanje - Nakon skoro petnaest godina, ponovo sam krenuo tajnovitim putevima ka zatravljenim kulama. Između ova dva putovanja, neki od meni dragih ljudi su uspeli da pronađu sami svoj zamak i da se u njega zauvek presele. Razmišljao sam da u ovom novom izdanju, na bajkovit način opišem i puteve kojima se do zamkova dolazi. Mogao sam, recimo, da pišem o selima Banata kroz koja sam prolazio, idući ka Hajdučici, Starom Lecu, Kapetanovu... o selima koja lagano iščezavaju, baš kao da je i do njih stigao eho zatravljenih zamkova, koji se u blizini tih sela nalaze. Mogao sam da opisujem Dečje selo u Kamenici, kraj kog se prolazi kada se ide ka Kameničkom zamku opisanom u ovoj knjizi. U tom selu žive deca bez roditelja i ja sam siguran da je neko od njih na jedan od stubova Kameničkog zamka ispisao grafit „život je predug“. Mogao sam, ali sam onda shvatio da su sve te građevine iz knjige, poput dece sa posebnim potrebama, ali i sa posebnim i neobičnim moćima. Smeštene na periferiji prostora i vremena, te kule su zagledane u svoju prolaznost,kao u najmiliju igru, koju niko sem njih ne zna da igra. Same sebi ne mogu da pomognu, ali su isto tako same sebi dovoljne, dok traju. Kao što neka deca neobičnih moći, snagom svoje misli pokreću stvari u prostoru, tako i zamkovi, snagom svoje svetačke tišine, pokreću naše emocije i to ne samo u prostoru, nego i u vremenu. Nije u stvari toliko bitno gde se ti zamkovi nalaze na geografskim kartama. Bitno je njihovo mesto u geografiji naše duše. I zato, vama ostavljam da otkrijete puteve koji do zamkova vode. Budite ubeđeni da ne tražite samo vi zamkove, već i oni traže vas. Ukoliko je vedra noć, podignite glavu sledeći ritam otkucaja vašeg srca i ugledaćete nad vama Sazvežđe Zatravljenih Kula. Tamo su adrese svih nas.

2007. god

Okamenjene molitve

“Okamenjene molitve”, (roman o fruškogorskim manastirima), obnovljeno izdanje - “Opredeljujući se za neku vrstu magijskog realizma, Belegišanin i u novim prilozima neguje spoj sna i jave, fakta i fantazije, hagiografije i publicistike. Uzimajući Frušku goru kao legendarno i sveto poprište, čije se monaške naseobine spominju još u 12. veku, Belegišanin je kroz priču o njenih još živih 17 manastira našao dovoljno inspirativan materijal za svoje kamene molitve visokog stila i novog, jeretičkog pogleda. Tako je legenda o dečaku, koji je smrt našao na nevisokoj, ali Bogu miloj planini kakva je Fruška gora, osnova na kojoj se tkaju sve moguće priče i sveti leptirov prah rasipa po meri spisateljskog dara i umeća”. Manastiri o kojima Belegišanin piše su: Beočin, Krušedol, Jazak, Grgeteg, Petkovica, Bešenovo, Velika Remeta, Divša, Rakovac, Kuveždin, Staro Hopovo, Vrdnik, Ravanica, Šišatovac, Fenek, Privina Glava, Mala Remeta, Novo Hopovo.

2007. god

Čuvari izvora

“Čuvari izvora”, (priče o čudotvornim vodama Srema) - U pričama koje čitamo i čije junake pratimo, našu pažnju već na početku privlači čudesno isceljenje, davno negde u doba Turaka, petnaestogodišnje Milice nakon nasilničkog razdevičenja, čudnovata je podzemna veza između Zadušne vode i izvora Na kraku koja omogućava da se lik, koji se ogleda u jednoj pojavljuje na ogledalu druge vode, zagonetna je voda izvora Vranjaš čijim dejstvom mirni seoski momci i ozbiljni domaćini ostavljaju kuću i postaju lutalice rasipajući se svetom, čudesna je ljubav koja postaje neodoljiva, kada se proba voda Vrdničkog izvora, tragično čudnovato je razaranje starog manastira Jazak izazvano sudarom vučjeg urlika i nezemaljskog krika monahinje Gavrile, tako se ređaju čuda i izvori... Sve do poslednje Šuljamske vodice čiji je vlasnik oslepeo ispaštajući neznane grehove... Belegišanin je svojom blagorodnom rečenicom oplemenio sve fruškogorske izvore, odenuo ih u zamamno blistavo ruho moderne bajke i time ih podario novi život koji će trajati možda i duže od legendi o njihovoj čudotvornosti...

2007. god

Lina Šaš

"Lina Šaš" - Prvih jesenjih dana sam odmah bio tu, pored cirkuskih šatri našeg detinjstva naišao na sahranu jedne zebre. U taj sprovod sam stao i ja, pošto je ta zebra obrstila najlepšu mongoliju u mome vrtu. U trenutku je pored mene stala žena sa crnom punđom i dubokim dekolteom, neprikladnim za sahrane. Prepoznao sam je. Bila je to ona – Lina Šaš, vlasnica najstarijih zamkova i prva igumanija fruškogorskih manastira. Nakon što smo bacili po grudvu zemlje na uginulu zebru, ja sam napokon skupio hrabrost da zaprosim moju fruškogorsku vilu, moju Linu Šaš. Pristala je, i poslednja cirkuska predstava u tom jesenjem sutonu je otpočela. Svi koji su bili na sprovodu ušli su pod šatre...

2010. god

Zmaj

"Zmaj" - Zmaj je iznenada izleteo iz police sa knjigama koja je bila odmah ispod sata. Neman je glavom srušila nekoliko knjiga iz sredine reda, a zatim repom nastavila da pravi haos u knjižari - antikvarnici. Pošto je porušio sve stolice i razbio nekoliko gipsanih ukrasa, sunuo je vatru na stare geografske karte, a zatim zdrobio globus iz izloga. Naposletku, repom je udario po zidnom satu i skazaljke su se zaustavile na 10 i 10... Andrija je mirno posmatrao uništavanje svoje knjižare. Mnogo mu je smetala sluz koja se sa repa zmaja razmazivala po koricama starih knjiga, po drvenim rafovima i po zidovima knjižare. Mahinalno je kažiprstom pokupio sluz sa jednih korica, a zatim je olizao prst. Sluz je bila slana. Činilo mu se da je probao sopstvene suze...

2012. god

Šaputanje života

"Šaputanje života" - Kada mi je moj prijatelj, Zoran Maksimović, direktor Pozorišnog muzeja Vojvodine (znajući za film „Šaputanje života“ i pročitavši priču „Školjke i šapati“) predložio da priredim knjigu o šaptačici Maci Kljaić, oberučke i sa zahvalnošću sam prihvatio ponudu, shvativši koliko nežnosti može da stane između korica buduće knjige. Jer, ova knjiga je posvećena svima onima koji se nalaze iza pozorišnih reflektora i zahvaljujući kojima predstava nesmetano teče. Neka svi oni prime šaputanja, pohvale i tugu sa stranica ove knjige umesto premijernog buketa koji ih je uvek neopravdano mimoilazio.

2012. god

Šesti red

"Šesti red" - Prikazan je film “Odavde do večnosti”, sa temom iz drugog svetskog rata. Bilo je dosta gledalaca, a razlog je, sem kvaliteta filma, i što su projekcije bile u subotu i nedelju. Film se dopao i starijima i mlađima, tako da su u sali bili i oni koji odavno nisu posetili bioskop. Među njima je bio i Radovan Tankosić, moj pokojni otac. U salu je ušao poslednji, neposredno pred projekciju. Seo je u prvu stolicu s leve strane šestog reda. Nosio je svečano odelo.

Knjiga je bila u širem izboru NIN-ovog žirija za roman godine

2014. god

Prikazi objavljenih knjiga


Belegišanin.com